Kroz prostor i vrijeme

Već znamo da je vrijeme iluzija koju svako od nas doživljava drugačije. Einstein je dokazao da vrijeme i prostor ne postoje neovisno jedno od drugog, već samo kao cjelina koja podsjeća na isprepletena vlakna tkanine. Vrijeme, naučnici postuliraju, ne teče linearno, kako se nama to čini. Prošlost se možda još nije dogodila, a budućnost možda već postoji. Strijela vremena leti i naprijed i nazad; događaji koji mogu da se dese u jednom pravcu, dešavaju se i u suprotnom. Tvrde nam da vrijeme može da se uspori i ubrza, ovisno o snazi gravitacije koja utiče na onog ko ga doživljava. Svaki događaj, koji je potencijalno mogao da se desi, desio se. Svaka naša odluka stvorila je različite verzije nas, koje se, kroz svaku sljedeću odluku, cijepaju u beskonačnost i generišu infinitivan broj ishoda. Ti ishodi su oduvijek postojali.

Ako pretpostavimo da se sadašnjost, prošlost i budućnost zbivaju istovremeno, onda moramo pretpostaviti i da Bosanski Novi iz 1950., 1970. i 1976. postoje i u trenutku dok ja pišem, a Ti čitaš ove redove. U ovom momentu je i 1984. godina, a djeca se igraju na Svetom brdu na Ogradama, koji je u ovom našem vremenu zaboravljen, napušten i pokriven travuljinom. Istovremeno, u jednom od multiverzuma je 1981., dječaci na Klošarskom zidu razmjenjuju stripove Zagora i Bleka, a djevojčice u parku igraju lastiša. Istrošen i napukao pod težinom vremena, Klošarski 2019. godine neprimijetno stoji i čeka momenat kad će biti srušen. Klošarski zid u budućnosti i postoji i ne postoji. U jednom drugom, od bezbroj svjetova, je proljetno veče i zaljubljeni parovi zagrljeno sjede na kamenom zidu keja. U ovom momentu su istovremeno u Novom i ljeto i zima. Zarobljeni u vremensko-prostornom kontinuumu, Novljani zauvijek plivaju od vidorijskog skakala do ade, roštiljaju pored Une, bude se uz prvomajski zvuk vatrogasnog orkestra. Djeca se sanjkaju na Repovcu, prvačići u plavim kecaljama bojažljivo, po prvi put, ulaze u svoju školu. Tvornice Sana i Lignošper rade punom parom. Vozovi, na putu prema moru, vječno prolaze kroz novsku stanicu.

Pretpostavljam da Una, nemareći za ljudsku varijabilnost, u svim bezbrojnim svjetovima, jednako brzo teče, jednako hladna i indolentna prema ljudskoj patnji, uspjesima, padovima i stradanjima. Tekla je tako i puno ranije i teći će sa istom odlučnošću i snagom i kad se neki novi ljudi budu zaljubljivali u njene smaragdne dubine. Ta budućnost se negdje, daleko, a na istom mjestu, dešava sada. Dok su se geopolitičke mape mijenjale, a granice širile i sužavale oko njenog vijugavog toka, Una je ravnodušno kvasila svoje obale. Nastaviće ona u nedogled da oblikuje nataložene sedre i da, ovisno u kom od paralelnih stvarnosti se nalazi, istovremeno zadivljuje i plavi grad koji je voli. Bezbroj života je uzela i uzeće u toj svojoj beskonačnosti. Možda, poput rijeke vremena, Una ne teče od izvora prema ušću, već je zamrznuta. Iz našeg subjektivnog ugla nam se samo čini da teče, a zapravo se svaka njena čestica simultano nalazi na svim poljima svoje putanje. Kao kubistička slika, njen stvarni izgled nije ovaj milioniti dio sekunde, već svi momenti njenog kretanja koji su postojali i koji će da se dese. Možda, ali možda, postoji varijanta Une koja je mutna, uska, prljava, neugledna i smrdljiva ali u tom svijetu i u tom vremenu se ne zove Una. Samo ljudi koji su je vidjeli ovakvom kakvom je mi danas gledamo, su mogli da je nazovu Jedna. Druge opcije ne prihvatam.

Trenutno se, u kutku svijeta gdje se Sana ulijeva u Unu, svi oni koji su tu postojali i rađaju i umiru. I ja se vječno rađam u prvoj i najstarijoj zgradi bosanskonovskog doma zdravlja, jer se 9. juli 1976. beskonačno ponavlja. Istovremeno žalim sve varijante sebe koje se još nisu manifestovale i zavidim im. One koje su živjele i nestale, pozdravljam sa nadom da su doživjele više radosti od patnje. Neke od njih, za razliku od mene, nisu lomile desnu ruku dva puta, nisu dobile svog prvog keca iz istorije, niti su vozile roza biciklo dužinom novskog keja. Svaka moja životna odluka izrodila je novu opciju mene. Sigurna sam da većina mojih alternativa nisu morale da napuste svoj rodni grad i da su starost dočekale sjedeći na obali vječne rijeke, hraneći plotice. Moja djeca, unuci i praunuci, koji u ovoj stvarnosti ne postoje, u bezbrojnim multiverzumima prestaju da obilaze moj oronuli grob na Jablanici. Bosanski Novi 1989. se dešava i sada, samo što mi, u ovoj našoj percepciji stvarnosti, ne možemo da mu se fizički vratimo. Možda naše verzije iz budućnosti znaju kako da putuju brzinom svjetlosti, mogu da saviju tkaninu vremena-prostora i kroz vremensku crvotočinu posjećuju to prošlo doba. Ako postoji portal kroz koji ti vremenski putnici prolaze, sigurna sam da se nalazi u ulazu u unutrašnjost capraškog brda. Možda mi koji sanjamo Novi iz naših mladosti, redovno prolazimo kroz ta astralna vrata.

Iz ovog našeg prostornog i vremenskog ugla, mi možemo samo da se sjećamo Bosanskog Novog našeg djetinjstva, a i to naše sjećanje je zub vremena pošteno oglođao. Da mogu da se vratim u Novi iz prošlosti, vratila bih se u momenat kad na Žabarici pronalazim svoju prvu proljetnu jagorčevinu. Zrak miriše na mahovinu, pod mojim stopalima pucketaju suhe grančice, a kroz krošnje drveća dopiru sunčeve zrake. Zapitkujem tatu hoćemo li ikako sresti malog jelena. On vadi užinu iz zelene platnene torbice i zajedno sjedamo na truli panj divljeg kestena. Ja sam sasvim, ali sasvim, sretna.

Amela Kazazovic

Komentariši